Prije četrdeset dana u Švajcarskoj, u gradu Blonaju, vječno je počinuo Petar Jovanov Pejović, dugogodišnji stalni funkcioner Ujedinjenih nacija i zaslužni predstavnik pravoslavlja, odnosno Srpske pravoslavne crkve u Svjetskom savjetu crkava, čovjek koji je svojim životom i djelom širom otvorio vrata nezaborava.
Rođen je prije osamdeset i jednu godinu u Dodošima na obali Skadarskog jezera, nadomak Rijeke Crnojevića i slavnog Oboda, na jednoj, i Cetinja i Lovćena, na drugoj strani. Na tim izvorištima pismenosti i duhovnosti, stekao je osnovno obrazovanje, a kako potiče iz porodice i bratstva koje je u prošlosti dalo više znamenitih duhovnika i odanih službenika Mitropolije crnogorsko-primorske, i njegovo obrazovanje, njegov životni brod je krenuo u tom smjeru.
U generaciji sadašnjeg mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, započeo je bogosloviju u carskom Prizrenu, a završio u Beogradu, gde je i diplomirao na Bogoslovskom fakultetu. Njegova znatiželja i žeđ za naukom su ga, međutim, naveli da uporedo studira i književnost, a potom je završio i Ekumenski institut u Beču, da bi svoje svestrano obrazovanje krunisao specijalističkim studijama u Parizu i Birmingemu.
Kako je od prvog trenutka bio svjestan da čovjek ima samo jedan život, jednu šansu na ovozemaljskom šaru, da je uz smjerno poštovanje deset božjih zapovijesti, znanje i širina njegovih vidika mjera svega, nikad, do posljednjeg daha nije prestao da uči, da upotpunjuje i širi svoje znanje. Pored ostalo, govorio je kažu gotovo sve značajnije evropske jezike, ali i starogrčki i latinski.
Intelektualac takvog kalibra i erudicije, takvog obrazovanja i svestrane upućenosti u probleme, dakako, nije mogao ostati nezapažen, ne samo u teološkim krugovima. Tako je rano postao stalni funkcioner Ujedinjenih nacija, gdje je decenijama znalački, autoritativno i srčano zastupao interese prvo tadašnje Jugoslavije, a potom i Srbije i Crne Gore. Za trajno pamćenje će posebno ostati njegov doprinos i duboki trag koji je ostavio zastupajući u toj misiji interese Srpske pravoslavne crkve. Njegovi stavovi o hrišćanstvu, ponaosob o pravoslavlju i svetosavlju, njegovo požrtvovanje i odanost vjeri, svojoj crkvi i otadžbini, predstavljaju putokaze i veliki oslonac generacijama budućih sledbenika, onima koji treba da nastave njegovo veliko, humano djelo, njegovu doslednost, predanost i čovjekoljublje kao najplemenitiju osobinu, ne samo sluge božjeg kakav je bio Petar Pejović, nego i svakog čovjeka.
Iako on lično nije volio da se govori i ističu svoje zasluge, njegovo ime će ostati upisano krupnim slovima u istoriji humanosti, požrtvovanja i doprinosa, ne samo u velikim akcijama kakve su, recimo, bile podizanja Teološkog fakulteta u Beogradu ili dovršetak hrama Svetog Save na Vračaru. Da se i ne govori o onome šta je i koliko doprinio u velikim humanitarnim akcijama prikupljanja pomoći za nevoljnike i unesrećene u otadžbini tokom ratova na jugoslovenskim prostorima u posljednjoj deceniji 20. vijeka.
Neko od njegovih prijatelja, onih koji su ga najbolje poznavali, kazao je ovih dana da su Petru Pejoviću bili tijesni Dodoši i rodni Ceklin, uski široki i prekrasni vidici Skadarskog jezera, Crne Gore, Srbije i Jugoslavije – da je on bio čovjek cijelog svijeta. Ipak, njega nijesu zaslijepila svijetla Beča, Pariza, Londona i drugih velikih svjetskih metropola u koje je zalazio, nije ga zanijela matica tog velikog, širokog svijeta – ostao je vječno, srcem i dušom, vezan za rodni kraj, brojnu rodbinu i prijatelje - za lovćensko podnebesje. Tako je kažu usmjerio i svoju suprugu Bernandin i djecu Aleksandra i Katarinu.
B. Simonović


Moralni i duhovni oslonac

Za porodicu, za bratstvo Pejović, pa i cio kraj u kojem je ponikao, bio je idol i ponos, ljudski, moralni i duhovni oslonac, putovođa koji je dizao rampe i uklanjao prepreke sa staza koje vode u bolju i srećniju budućnost, otvarao vidike i prozore.